Čitavo vrijeme djetinjstva čuvao sam jaganjce i ovce. Djeda Rade me je u petoj godini preneo preko praga, dao prutić u ruke i rekao “Ajd’ da čuvaš jaganjce!“ Ali, ja sam se mnogo plašio grmljavine po kojoj se i Grmeč zove Grmeč, jer kad bi se odozgo zamračilo i zagrmilo, zatutnjelo, ja bih odmah pobjegao pod krevet. Kažem ja djedu: „A šta ću kad zagrmi?“ „Ti pazi, ako zagrmi, bježi kući!“ I ja pođem i sve zvjeram oko sebe, lijevo, desno, gore i gledam oblake. Odjednom vidim ja ide oblak pa ja bjež kući, ostavim jaganjce.
Dojurim kući, djed pita „Šta je? Da nisu vuci?“ „Nisu vuci“ – kažem ja onako zaduvan – „nisu vuci, ali eno oblaka!“ Djed gleda, ne vidi oblaka. Pogledam i ja a ono se oblak razišao, ni traga od njega. „Budalo jedna, nemoj bježati od oblaka ako nije crn ko moj gunj, tad bježi!“ – kaže djed. I vratim se ja na brdo, neko vrijeme gledam u nebo, ali poslije se zaigram sa djecom i ne primjetim da se sunce ugasilo, tek vidim šta je kad zatutnji i kad poče da seva i grmi, pa trkom kući glavom bez obzira i bez jaganjaca, utrčim, pa pod krevet.
