Frkću konji, zbogom selo drago,
krećem na put rastužena lica,
a s brežuljka, sa pašnjaka znanog,
gleda za mnom drugar čobanica.
Sama, pusta, zavijena mukom,
maše mala pocrnjelom rukom.
Zvrje kola, promiču ljeskari,
traka puta u beskraj se vije,
idem, kažu, na velike škole,
u čudesni košmar gimnazije.
Osta pašnjak i jaganjci brojni
i curica, drugar nerazdvojni.
Znam, sjediće sama, zagledana
u jagode i ševina gnijezda,
sjećati se mojih obećanja
pod živicom, uz treptanje zvijezda.
Pričao sam, nije vajde kriti:
„Jednom ću se tobom oženiti“.
Otad prođe konjica godina,
čekam listić, njenom rukom pisan,
i spremam joj lagariju divnu:
„Nikada se oženio nisam!
Vječno, sjetan, mislio sam na nju,
ostah vjeran starom obećanju.“
Jednog dana, kad se natrag vratim,
ko tuđinac, uozbiljen tmurno,
već me niko dočekati neće
ni u susret potrčati žurno.
Sa pašnjaka, zamukloga mukom,
niko neće domahnuti rukom.
A ja, ipak, predati se neću,
iskitiću, kao bajku staru,
sjetnu priču o curici plavoj
i o njenom voljenom drugaru.
U toj priči biću vjeran, mio.
Obraduj me, divna lagarijo!
