Proljeće je, zeleno i ludo,
blista, zuji, podigla se buna,
a ja sjedim nad školskim zadatkom,
i rješavam nešto iz računa:
za koliko, pokaži se, Brane,
pređe putnik od Krupe do Sane?
Ko je, kakav, na šta liči čova?
Za kim ti se valja kradom vući?
Je l’ bosonog il’ ima opanke?
Ti ga, bogme, moraš i obući.
Kad sve smisliš, polazi na pute,
pa računaj sate i minute.
Pošao sam srca razigrana,
vodi cesta preko naših sela;
gaj do gaja, zeleni brežuljci,
naša škola, osamljena, bijela,
dok je gledam, putnik usporio,
nešto mi se brzo umorio.
Gle pašnjaka, poznati dječaci,
složna četa pod gorom stasala,
koliko im slava ide širom,
ne bi tica repom opasala.
Priča društvo, prolaze minuti,
a moj putnik zastao pa ćuti.
Idem dalje, uspomene budim,
svog putnika već sam smeo s uma,
ovdje negdje voljeno djevojče
krije mi se ukraj ovih šuma.
Obzirem se, nigdje male nema,
a moj putnik pod orahom drijema.
Kad sam najzad iz čarobnih sanja
izronio, k’o iz vode patak,
oko mene ćuti soba pusta,
i na stolu – nesvršen zadatak.
A moj putnik, dembelija prava,
negdje usput legao pa spava.
