SRNIN POTOČIĆ – Dragan Kulidžan

ili JEDNA OD PRIČA MLINSKOG TOČKA

Niz ljestve zlatne
zora se čilo
spusti na slap.
Tad točak mlinski
zapjeva milo:
klipa-klapa-klap.

Plahovit potok
pojuri brže,
proziva ptice.
Komšija čvorak
prvi se trže —
prebira žice.

Prhnu i zeba,
otrese snove,
probudi kosa.
Leptiri trke
počeše nove.
Na njima rosa!

I bubamara
nekuda krenu
u pratnji puža.
Pčelu vrijednu
potočić prenu:
— Zove te ruža!

Lagani vjetar
u goste ode
do tanke breze.
Pauk mrežu
na grmu kraj vode
pažljivo veze . . .

Ostavi svako
postelju meku,
posla se lati!
— — — — —
Otplovi zora,
minute teku,
prolaze sati . . .

Umorno stiže
i podne vrelo,
košulju skinu.
Tiho je onda
snovima splelo
djeda u mlinu.

Tad ko strijela
pod mlin stiže
jato ribića.
Točak ih zove
da dođu bliže:
Počinje priča!

— Potočić bistri
nekad ovuda
nije skakuto.
Bilo je pusto,
stršilo svuda
kamenje ljuto.

Al’ jednog dana,
davno je bilo,
za sedam gora,
mrtvo u šumi
lane milo
zateče zora.

Veselo lane,
ljepše neg’ zora,
ko leptir lako,
i nikog nije
cijela gora
voljela tako.

Kraj njega srna,
s tugom bez kraja,
prolijeva suze
što čedu njenom,
osmijehu maja,
vuk život uze.
— — — — —
A kad se mjesec
u šumu snenu
tiho doveze,
srnu, od tuge
skamenjenu,
nađe kraj breze.

Al’ su joj dalje
točile oči
niz kamen sivi . . .
Tako naš potok
od ove noći
poče da živi.

On je donio
cvrkut gnijezda
i šapat trava;
igre vaše
i osmijeh zvijezda
i jutra plava.

Pozvo u njedra
ljupkog cvijeća
rojeve pčela;
prosuo priče
dragog drveća —
borova, jela . . .

Moji ribići,
davno je bilo,
za sedam gora,
kada je mrtvo
lane milo
zatekla zora.

Al’ tu i danas
leži stijena
svakome draga:
Vitonoga,
skamenjenasrna blaga.

Srnin potočić
zato se zove,
dragi ribići . . .
Drugi put priče
čućete nove.
Možete ići!

Onda se točak
tišinom ovi
i sve se smiri.
— — — — —

Zaspalo sunce,
sad mjesec plovi,
kroz granje viri.

Ali je zalud
hitre ribiće
u igru zvao;
da su noćas
tužni zbog priče,
nije to znao.